Jedna od stvari koja je uobičajena u ekonomski razvijenijim društvima i popularizirana u Silicijskoj dolini je plaćanje (su)radnika udjelima u firmi. Postoji mnogo razloga zašto bi to radili no zajednički nazivnik svima je da nema (dovoljno) gotovine, gotovog novca s kojim bi nekog platili.
Ukoliko se firma nađe u takvoj situaciji, a potrebne su joj usluge (su)radnika, ima nekoliko opcija, od kojih su uobičajene da firma traži kredit ili investiciju da bi platila usluge, ili da traži uvijek rado viđenu odgodu plaćanja. Nešto manje uobičajena opcija u ovom dijelu svijeta je dogovor oko suvlasništva firma, odnosno plaćanje putem udjela u firmi.
U članku pričam o fiktivnom “freelanceru” koji obavlja posao za firmu u zamjenu za udio u dobiti, no može se raditi o raznim situacijama. Pričam o freelancerima zato što sam čitao o nekoliko situacija (doduše u Silicijskoj dolini i Londonu, ne nužno u ovim područjima) gdje freelanceri žive jako dobro od toga što su pomagali startupima u ranim fazama u zamjenu za udio u firmi pa sada imaju pristojne portfelje vlasništva.
Nažalost, u praksi je kod nas malo nepraktično, ali se može.
Zakonske bizarnosti
Sa stajališta firme, osnovna stvar o kojoj treba odlučiti je vrijednost udjela. Nažalost, ovu odluku malo kompliciraju zakoni koji su u usporedbi sa razvijenijim državama bizarni. Zakon o trgovačkim društvima je ogroman, a ja nisam pravnik, pa provjerite sa svojim odvjetnikom prije nego odlučite nešto napraviti na temelju ovog članka. (Zakon je ogroman jer piše stvari koje bi se u imalo normalnim društvima trebale uređivati između samih suvlasnika bez da se posebno pojedinačno spominju u zakonu, ili koje su već opisaneu drugim zakonima — samo što ne piše da su suvlasnici slobodni disati zrak ako se tako dogovore).
U Hrvatskoj d.o.o.-ovi imaju “udjele” koji se definiraju u dokumentu koji se zove Društveni ugovor. On se stvara pri osnivanju firme, no može se i kasnije mijenjati, uz ukupan trošak od otprilike 500€ po izmjeni (javni bilježnici i Trgovački sud). Detalji što sve i na koji način piše u Društvenom ugovoru (DU) ovise o puno stvari, među ostalim i o interpretaciji pravne prakse pojedinačnog trgovačkog suda (ozbiljno).
Za ovu temu, udjeli u društvu su direktno vezani uz uloge (kapital) koje članovi društva unose u firmu. Članovi društva ne moraju imati jednake udjele, no to sve mora detaljno pisati u DU.
Nažalost, četiri bizarnosti sprječavaju zdravorazumsko tretiranje udjela u firmi: prva je da svaki pojedinačni udio može imati različitu vrijednost, drugi je da je minimalna vrijednost svakog pojedinačnog udjela 200 kn, treća je da postoji minimum temeljnog kapitala od 20.000 kn (nemojte ni pomišljati na j.d.o.o., uglavnom se ne isplati za imalo normalan posao) a četvrta je da javni bilježnici naplaćuju usluge prema broju udjela koji su predviđeni u tvrtci.
To znači da, na primjer, tri partnera mogu osnovti d.o.o., i svaki od njih ima po jedan udio u firmi. Međutim, dva partnera su uplatila po 200 kn, a treći 19.600 kn. Razlog zašto je to bizarno je što zakon posvećuje ogromnu pažnju tome koliki su iznosi udjela i na koji način se uplaćuju, tj. o birokraciji, ali značenje tih udjela na poslovanje tvrtke je po tom istom zakonu vrlo labavo – doslovno je u pitanju jedna rečenica: “dobit iz stavka 1 ovog članka dijeli se članovima, ako nema drugačije odredbe u društvenome ugovoru, u omjeru njihovih uplaćenih uloga” – i ta rečenica se ponavlja 2x unutar 5 članaka. Drugim riječima, puno tinte u zakonu se potrošilo na to stavku koja je beznačajna za firme koje uplaćuju minimalnih 20.000 kn temeljnog kapitala, ali vrlo malo o tome zašto se ta tinta troši.
U praksi, odvjetnik, javni bilježnik ili teta na šalteru HITRO.hr-a i sličnih ureda će, ako ima imalo soli u glavi, preporučiti da se d.o.o. osnuje sa 100 udjela sa po 200 kn svaki, jer to odgovara cjelobrojnim postotcima. Na taj način, osnivači se mogu dogovoriti za postotke, dok god su oni cjelobrojni. Znači da na primjer 3 vlasnika u toj shemi ne mogu imati točno 1/3 vlasništva (što zapravo nikada ni ne želite jer je demokracija u poslovanju vrlo problematičan koncept). Pošto postoji minimalna vrijednost udjela od 200 kn, da bi imali mogućnost postotka na 2 decimale, potrebno bi bilo imati 10.000 udjela, odnosno 2.000.000 kn temeljnog kapitala.
Drugi način da se to ostvari, i valjda onaj koji je povijesno bio prihvaćeniji i popularniji, je da se niti ne pokušava povezati udjele sa postotcima i samo gledaju iznosi udjela kapitala, no niti s njim se ne mogu postići smislene kombinacije zbog ograničenja minimalnog iznosa udjela na 200 kn i jer iznosi udjela moraju biti višekratnici od 100 kn.
Koliko sam vidio, u praksi se zbog tih bizarnosti ignorira cijela ova priča o udjelima, suvlasnici uplaćuju minimalne zakonski opisane iznose, a onda se u tekstu samog društvenog ugovora kaže sve ostalo, npr. da “vlasnik udjela X ima pravo na 3.1415% dobiti društva i uplatiti će još 50.000€ u rezerve društva”, bez obzira koliko kuna je uplaćano za udjel X. Da, dobro ste pročitali, svaki udjel ima svoj broj i karakteristike. To naravno povećava količinu teksta u DU i čini ga složenijim, ali je jedini način da se napravi nešto smisleno, jer zakon to definitivno nije.
E da, i svaka izmjena DU zahtjeva slaganje svih članova društva, a to u praksi znači da se svi moraju pojaviti kod istog javnog bilježnika.
Sve ovo skupa znači da trebate jaaakoo dobrooo razmisliti da li želite doslovno platiti nakog s udjelima u firmi, osobito ako je taj netko freelancer koji nema stabilno mjesto stanovanja.
Jednostavnija opcija je da firma s nekim sklopi ugovor da će mu/joj isplaćivati neki postotak dobiti pri svakoj sljedećoj isplati dobiti iz firme.
Što tko želi
Pretpostavimo da firma želi uslugu od freelancera a ne može ga platiti, pa se plaćanje treba obaviti na neki način kroz buduću isplatu dobiti iz firme. Freelancer i firma se trebaju dogovoriti oko postotka na neki način opisan ranije, no pri tome treba uzeti u obzir ovo:
- Firma na isplaćenu dobit plaća porez
- Primatelj isplate dobiti će platiti porez na kapital
- Dobit se uopće ne mora nužno isplatiti, ikada
Na kraju može izgledati da institucija odgode plaćanja ne izgleda tako loša 🙂
Kako bilo da bilo, freelancer se kladi na to da će firma nastaviti dobro poslovati, da bi mogao sudjelovati u isplati dobiti ili da bi svoj udio prodao nekom drugom, a firma da će freelancer taj dogovor shvatiti ozbiljno i raditi jednako kvalitetno kao što bi radio za novce. To nisu trivijalne stvari i ne bi se trebale olako shvaćati. Osobno znam situacije gdje jedna ili obje pretpostavke nisu bile točne.
Freelancer na ovaj način može dugoročno zaraditi puno veći iznos nego što bi naplatio od firme za pojedini posao, i idealno bi postojao dogovor u kojem dotični postaje stvarni, uključeni partner i/ili zaposlenik umjesto pasivnog.
Mislim da je opisani model dobar, osobito u vrijeme krize, upravo zato što može dovesti do partnerstva i suradnje, no čak i ako ne dovede, može pomoći stvoriti posao tamo gdje ga ne bi bilo.
